Maligni tumori larinksa češći su kod muškaraca. Oni obuhvaćaju 2 do 5% svih tumora muškaraca, odnosno 0.3% malignih tumora kod žena. Najčešće se javlja u dobi između 40 i 70 godina. Najčešće se javljaju planocelularni karcinomi.
Više pročitajte ovdje.
Štitnjača je endokrina žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem. Nalazi se u donjem dijelu vrata. Ima dva režnja, lijevi i desni koji su spojeni tankim dijelom – istmusom. Zato ima oblik štita (prema kojem je dobila ime) ili leptira.
Hormoni štitnjače utječu na sva tkiva u organizmu i o njima ovisi pravilna funkcija svih organa u tijelu. Kao i sve druge endokrine žlijezde (npr. jajnici, testisi, nadbubrežna žlijezde i dr.) dio su funkcionalnog kruga: hipotalamus (dio mozga) i hipofiza (endokrina žlijezda smještena na bazi lubanje).
Zadnjih desetljeća dijagnostika štitnjače je značajno napredovala. Ultrazvučno se otkivaju promjene u tkivu ove žlijezde promjera 1 do 2 mm. Tako da slobodno možemo reći da je uvođenje ultrazvuka u dijagnostici bolesti štitnjače je dovela do „epidemije“ novootkrivenih čvorova. Pretpostavlja se da 20 do 50% stanovništva ima čvorove u ovoj žlijezdi. Kod žena oni su pet puta češći. Isto tako su češći kod osoba izloženih ioniziranom zračenju i kod nedostatnog unosa joda u hrani.
Čvorove veće do 1 cm potrebno je citološki obraditi kako bi se isključilo tumorsku bolest. One manje od centimetra također treba obraditi, ako su ultrazvučno hipoehogeni, nepravilnih rubova, ako imamo mikrokalcifikate i ako pokazuju pojačanu prokrvljenost.
Većina bolesnika s čvorovima štitnjače nema simptome, a čvor se slučajno otkrije palpacijom ili ultrazvukom štitnjače. Problem čvora u štitnjači uglavnom predstavlja problem raka štitnjače i potrebe operativnog zahvata, ako postoji sumnja na maligni tumor. Oko 5% solitarnih čvorova štitnjače ili čvorova multinodularne strume su maligni, neovisno o tome radi li se o palpabilnom čvoru štitnjače ili malom nepalpabilnom čvoru koji je registriran ultrazvukom.
Poboljšanjem dijagnostičkih metoda, u prvom redu ultrazvuka i citologije bilježi se višestruki porast incidencije karcinoma štitnjače u Hrvatskoj i širom svijeta. U grafikonu 1 prikazani su podaci iz Registra za rak novooboljelih od raka štitnjače u razdoblju od 2001. do 2014. godine.
Hrvatska je danas na visokom 11-tom mjestu u svijetu po učestalosti karcinoma štitnjače, ali je smrtnost od karcinoma štitnjače u Hrvatskoj među najnižima u svijetu.
To je odraz dobre i pravovremene dijagnostike, ali i dobrog liječenja ovih malignih tumora. Prema statistikama rak štitnjače je najčešći tumor endokrinog sustava.
Prema zadnjim procjenama Međunarodne agencije za istraživanje raka, 2012. godine je u svijetu od raka štitnjače oboljelo oko 300.000, a u Europi nešto manje od 53.000 osoba. Najčešće se ovaj tumora javlja u Kineskinja koje žive na Hawaima.
Nastanak maligne bolesti štitnjače može potaknuti ionizirano zračenje, endemska gušavost, genetske mutacije, nasljedni faktori i stanja u kojima je visoka vrijednost tiroid stimulirajućeg hormona (TSH). Povećan rizik za rak u čvoru štitnjače postoji kod mladih osoba do 20 godina života, osobito mlađih od 14 godina u kojih je rizik veći čak 50%. Rizik je veći kod scintigrafski nefunkcionalnih čvorova, čvorova u područjima s dostatnim unosom joda i brzog rasta čvora. Rizik je također oko dva puta veći u muškaraca.
Velika većina malignih tumora štitnjače (više od 90%) su papilarni karcinomi štitnjače s vrlo dobrom prognozom. U posljednje vrijeme se zbog poboljšane dijagnostike upravo otkrivaju mali papilarni karcinomi (papilarni mikrokarcinomi – maligni tumori manji od 1 cm) koji su izrazito česti u populaciji (temeljem nalaza autopsije čak 5-35%). Slijedeći po učestalosti je folikularni karcinom na kojeg otpada oko 5% od svih tumora. Ovaj tumor se češće javlja u područjima gdje nema dovoljno joda u hrani. I on se češće javlja u žena u dobi Slika 3: Histološka slika papilarnog karcinoma štitnjače.
iznad 55 godina. Medularni karcinom štitnjače nastaje iz posebnih, parafolikularnih stanica štitnjače. Ova vrsta karcinoma obično se javlja sporadično ili u sindromu multiple endokrine neoplazije. Najagresivniji zloćudni tumor štitnjače, a ujedno i najmaligniji tumor ljudskog tijela je anaplastični karcinom. Najčešće se javlja u 6. i 7. desetljeću života, a od postavljanja dijagnoze bolesnik živi 4 do 5 mjeseci, bez obzira na modalitet liječenja.
Ono što nas mora zabrinuti da bi se moglo raditi o zloćudnoj bolesti svakako su tvrda konzistencija čvora, njegova neravna površina, promuklost zbog poremećaja gibanja glasnice, te njegovo prianjanje uz okolne strukture. Na žalost zloćudna bolest štitnjače je bezbolna, a kada se jave smetnje gutanja, disanja ili promuklost znak su širenja raka u okolne organe.
Ultrazvuk ostaje i dalje najvažnija slikovna metoda u obradi bolesti štitne žlijezde. Ultrazvučno možemo procijeniti veličinu žlijezde, njenu prokrvljenost, širenje prema grudnom košu i infiltriranje okolnih struktura. Ono što nam je najvažnije je prikazivanje čvorova u štitnjači i prepoznavanje onih koji mogu biti tumorski promijenjeni. Svaki čvor koji nema „benigne“ karakteristike, ili je veći od centimetra, treba citološki punktirati. U današnje vrijeme citološka dijagnoza je brza, točna, pouzdana i važna u donošenju plana liječenja.
Scintigrafija je slijedeća slikovna metoda pretrage štitnjače koja nam pokazuje kako tkivo štitnjače nakuplja radioaktivni tehnecij. Čvorovi koji pokazuju znakova hipereaktivnosti prikazuju se kao „vrući“, dok se čvorovi koji ne nakupljanju radioaktivni materijal prikazuju kao „hladni“. Tumori ne nakupljaju radioaktivni materijal u istoj mjeri kao okolno zdravo tkivo štitnjače i obično se prikazuju kao „hladni“, te je to još jedan od elemenata u donošenju odluke za operativnim liječenjem. U dodatnoj obradi može se koristiti kompjuterizirana tomografija, magnetska rezonanca i pozitronska emisijska tomografija s ciljem procijene proširenosti zloćudne bolesti štitne žlijezde i mogućnosti operativnog liječenja.
Kirurgija je ostala najvažnija u liječenju tumora štitnjače. Prvi liječnik koji je unaprijedio operacije štitnjače je švicarski kirurg Kocher. Za svoja postignuća dobio je Nobelovu nagradu za medicinu 1909. godine, a dobiveni novac uložen je u osnivanje Kocherovog instituta u Bernu. Razvojem medicine operacije štitnjače postupno prelaze iz ruku kirurga u ruke otorinolaringologa. Operacije štitnjače nose sa sobom rizik od infekcije rane (1% operiranih), krvarenje (2% operiranih), sniženu razinu kalcija u krvi (0 – 33%), te ozljede povratnog živca koji je važan za pomicanje glasnica (prolazna pareza kod 2% operiranih i paraliza kod 1% operacija).
Ciljevi operacije štitnjače su odstranjivanje cijelog tumora, spriječiti da se on ponovno vrati, te smanjiti na najmanju moguću mjeru negativni utjecaj na kasniju kvalitetu života.
Kada imamo citološki postavljenu sumnju na tumorski čvor u štitnoj žlijezdi tijekom operacije se odstranjuje taj režanj. Tijekom zahvata patolog analizira tkivo i ovisno o nalazu operacija se završava s odstranjivanjem tog režnja, a ako se radi o zloćudnom tumoru odstranjuje se i drugi režanj štitnjače, te tkivo koje se nalazi oko žlijezde. Ako je promjena u štitnjači bila dobroćudna, benigna, bolesnik se nakon operacije redovito prati, a ako je promjena bila zloćudna nastavlja se liječenje u Klinikama za onkologiju ili Zavodima za nuklearnu medicinu.
Ovisno o vrsti tumora i proširenosti pacijent prima radioaktivni jod koji će se nakupljati u eventualnom ostatnom tkivu tumora i njegovim presadnicama. Ioniziranom zračenje će uništiti tumorske stanice u tijelu pacijenta. Nakon odstranjivanja cijele štitne žlijezde potrebno je nadomjestiti prirodni hormon tiroksin. Potrebna količina sintetskog hormona L-tiroksina procjenjuje se na osnovi vrijednosti tiroid stimulirajućeg hormona (TSH) koji proizvodi hipofiza. Ako je unos hormona dostatan vrijednost TSH će biti u referentnim granicama, ako je unos prevelik vrijednost TSH će biti snižena, a ako je premalen vrijednost će biti povišena. Nakon operacije tumora štitnjače, naročito onih proširenih, nastoji se unos L-tiroksina dozirati u tolikoj mjeri da je vrijednost TSH ostane niska i na taj način značajno smanjiti povrat bolesti i poboljšati preživljavanje.
Operacije štitnjače izvode se uspješno već dugi niz godina u Koprivnici, u Odjelu za otorinolaringologiju Opće bolnice „Dr Tomislav Bardek“. Baš kako se povećava broj novooboljelih od karcinoma štitnjače i kako se sve češće dijagnosticiraju čvorovi u štitnoj žlijezdi postupno se povećava broj operacija u našem Odjelu. Iz grafikona 3 je vidljiv taj porast bilo da se radi o odstranjivanju jednog režnja štitnjače ili cijele žlijezde.
Nakon zahvata pacijente kontroliraju otorinolaringolozi i specijalisti nuklearne medicine. Moramo istaknut dobru suradnju s Klinikama za onkologiju i Zavodima za nuklearnu medicinu, gdje se po protokolima i smjernicama izvode ultrazvučne kontrole, kontrole hormona, scintigrafije cijelog tijela, tzv. „body scan“, liječenje radioaktivnim jodom, kod određenih tumora pacijenti se liječe kemoterapijom i vanjskim zračenjem.
