20. studenoga 2024.
Priča o nadi i borbi za život
Studeni je mjesec posvećen podizanju svijesti o borbi protiv raka. Ovo je prilika da se prisjetimo važnosti prevencije, podrške i nade. U nastavku donosimo inspirativno svjedočanstvo naše Snježane, koja hrabro živi i bori se s rakom, dijeleći svoju priču kako bi ohrabrila i inspirirala druge!
Priča o nadi i borbi za život
Nakon redovitog sistematskog pregleda obično dobijete nalaze na kućnu adresu. No, kod mene to nije bilo nimalo uobičajeno. Dobila sam telefonski poziv iz bolnice – liječnik me zamolio da dođem kako bi mi osobno objasnio moje nalaze.
Kad su se oko mene okupila tri ili četiri liječnika, naizmjence tumačeći nalaze, moje misli su se sudarale u glavi. “Misle li oni da ću umrijeti? Ali ja moram živjeti! Imam kredite, obitelj, sinove… pa mlada sam!”
Sjednem u auto, ali ne palim ga. Razmišljam: Kako ću ovo reći najbližima? Kome prvome? Na kraju, gotovo nesvjesno, uzimam telefon i zovem supruga. “Imam problem… Imam rak”, kažem. “Detalje ću ti objasniti kasnije, sada moram na posao.” I otišla sam raditi.
Ubrzo sam obavila CT pregled koji je potvrdio dijagnozu – tumor debelog crijeva s metastazama na jetri i plućima. Onkologinja mi je jednostavnim riječima opisala situaciju. Tumor je u četvrtom stadiju, a šanse za izlječenje minimalne. Nisam mogla prihvatiti te riječi. Odlučno sam rekla da ću potražiti drugo mišljenje.
Svoje sam nalaze dostavila profesoru Kolaku u Kliničku bolnicu Dubrava, a on je već istoga dana potvrdio dijagnozu. Kad sam došla u Zagreb, rekao mi je:
“Glavu gore. Isplačite srce i dušu, a onda idemo dalje – zajedno. Razgovarate s čovjekom koji je to isto prošao prije dvije godine.”
Dogovorena je timska operacija: profesor Kolak operirat će debelo crijevo, a profesor Rakić jetru.
U ponedjeljak sam stigla u bolnicu, a operirana već u srijedu. Operacija je trajala šest sati. Rekli su mi da je prošla dobro, no ja sam bila u šoku. Imala sam stomu – stvarnost s kojom sam morala naučiti živjeti.
Sestra Katarina iz udruge stomista “Ilco Koprivnica” brinula se za moju stomu, higijenu i kupanje mjesec i pol dana. Nakon nje, brigu je preuzeo moj 28-godišnji sin, a kasnije i suprug.
Zbog jakih bolova ponovno sam završila u bolnici. Kemoterapija na bazi platine izazvala je otvaranje rana i prijetila je sepsa. Bila je potrebna nova operacija, iako sam zbog gubitka više od 20 kilograma bila u lošem fizičkom stanju. Profesor Kolak mi nije dopuštao melankoliju. Rekao je: “Uspjeh ove operacije ovisi o tvojoj odluci da želiš živjeti.”
Otišla sam na operaciju s mislima o svom trogodišnjem unuku na skijama. S tim sam se slikama probudila nakon operacije, svjesna da sam dobila još jednu šansu za život.
Slijedio je težak mjesec oporavka, a po povratku kući sestra Katarina ponovno mi je bila podrška. Nije mi samo previjala rane i mijenjala stomu, već me bodrila u prevladavanju strahova koji su iskakali iz svakog sata mog novog života.
Kemoterapije su bile preventivne, ali teško sam ih podnosila – nuspojave, gubitak kose, slabost. Nakon prvog ciklusa, CT je pokazao povratak metastaza na jetrima. Kako je većina jetre bila odstranjena, operacija više nije bila moguća. Jedini izlaz bilo je ciljano zračenje.
U Poliklinici Sveta Nedjelja dobila sam termin za zračenje, no trošak od 20.187 eura trebala sam sama platiti. Uz pomoć obitelji i prijatelja uspjela sam u 24 sata prikupiti potrebni iznos. Nakon pet dana zračenja i tri mjeseca čekanja, CT je pokazao uspjeh – jedna metastaza je nestala, druga se smanjila za dvije trećine, dok je preostala u regresiji. Na plućima je ostala samo jedna manja metastaza, no ona zahtijeva novi ciklus od šest kemoterapija koje još uvijek traju.
Danas se osjećam dobro, sretna sam i vesela. Moja onkologinja promijenila je mišljenje o mojoj dijagnozi. Rekla je da vidi šansu za izlječenje – i da sam uspjela!
A kako i ne bih, uz podršku sinova, supruga i prijateljice Mirjane koja je godinu dana koordinirala smjene s mojim suprugom, kako nikada ne bih bila sama. Suprug me vodio na Plitvička jezera, u šetnje planinama i razne druge izlete.
Ako ste pročitali ovu moju priču i ako se ikada nađete u sličnoj situaciji, ne zaboravite: nikada nemojte odustati od života. Budite aktivni, nasmijani i vjerujte!